уторак, 3. септембар 2019.

Diskriminacija


Diskriminacija
Od kako zivim u ovu zemlju, to je sada vec 14 godine nisam se nikada osetila diskriminišena. Na protiv, osecam da imam privilegije. Imam osecaj da moje ime otvara vrata. Vide stranacko ime i odmah misle da više znam, kao da više vredim. Iako smatram da mnogo manje vredim nego 80% ljudi ovde. To je osecaj kao kad kupiš sampon na zapad i kosa ti sije 50% više, Ariel prašak za to trziste bolje pere, a ja sam bolja osoba.

Bila sam po prvi put na letovanja u svoju zemlju. Obicno idem zimi na najveci praznik Sv. Nikolu ("Sinterklaas" , 5 decembar) ali ovog leta sam se rešila da vodim decu na jedan kamp u Holandiji i da provodim divnih 6 dana sa svoju decu, moju sestru i njenih klinci, nas 6 u jednu drvenu kucicu od 9m2. Oko mene samo "cisti" Holandjani. Nijedno smedje dete ili malo obojeno. Sve bele kose oko mene. Bilo je 20tak stepeni i svi u kupace gace, u bazen. Tu je bilo prvi znak gde sam shvatila da nisam više Holandjanka. Moje dece da pustim da se kupaju na 20 stepenu, još i vetar duva. Deca trce bose i gole, slinave i kašljaju kao da su svi pod tezak bronhitisa.

Prvo se pitam, zasto ljudi biraju da kampuju u jednu hladnu zemlju. Nije zbog pare, jer je ovaj kamp skup kao dobar hotel. Ceo dan se bave odrzavanje šatore, da čiste, kuvaju, peru. Ogromne šatore od nekoliko hiljade evra. Zašto??? Ajd razumem da odes u Grcku pa pored more.. mi smo bili u drvenu kučicu za 4 osobe naš 6.

Ljudi se uglavnom druže, svi se nonstop pozdravljaju kulturno. Sve dok nisu culi da ja razgovaram neki strani jezik sa mojom decom. Ja sa njima pričam Srpski jer smo ih tako navikli kuči. Naravno nikada ranije nisam pricala Srpski u javnost, jer nisam imala sa kim i u zabludu sam zivela da Holandjani NE diskriminiraju. Jer ja nisam takva bila. Ali... odjednom se okrecu glave, one fine pozdrave ih nema više i osecam se odjednom diskriminisana u svoju zemlju! Ispadam iz stado, ja sam crna ovca.. uhvata me tuga. Iako sam plava, i licim na njih, licim na bivši "nas". Deca bela kao ostala... nema veze.. odjednom sam drugacije, pricamo drugacije, ponašamo se drugacije. Svet se promenilo, na zalost se ljudi promenili. Ja sam se promenila.

Sečam se kad sam prvi put došla u ulicu gde sada živim. Baš tada se slavilo nešto, stolovi na sred ulice, muzika cepa, igra se kolo. "Ajde Nato sa nama!" Zvali su me Nato, negde zbog moje ime Nataša i negde zbog moj Holandski pašoš. I negde zbog taj surovi Srpski humor. Ja sa njima igram kolo, jedem i pijem. A kad pitam posle 2 sata šta slavimo, meni odgovor zastidi. "Slavimo sto niko nije stradao u našoj ulici od bombe koju su pale tačno pre 1 godinu". Ja kao "Nato" sa njima jedem i pijem igram i veselim. A moja zemlja bacala te iste bombe. Trunku mrznju od njih nisam osetila. Samo ljubav... 3 kasetne bombe su pale na kuču u koju sada živim. A ja kao zapadna "bomba" odgajam svoju "Srpsku" decicu u nju.

Mislim da sam naučila bitne lekcije:
1. Nije sve na zapad bolje, moj veš je beo, kosa mi sija, bez obzira na Srpski Ariel ili domaci šampon.
2. Stranac si u srce, bez obzira na boju kose, ponašanje, jezik ili nacionalnost. Moje srce je srpsko, bez obzira sa kim sam ili gde sam.

Hvala ljudi sto se osecam dobrodoslo!
Cenite svoje!