понедељак, 15. новембар 2021.

Srpsko zlato

 Godine prolaze, evo me jos tu. Ove godine vec 16 godine zivim punim plucima u Srbiju. I mogu da kazem da sam sve srecnije sto zivim ovde. Imam sve bolji pogled da bi mogla da uporedim. Mislim na voju decu koju se uglavnom igraju napolje, koju znaju kad idu u prirodi kako se zove koja pečurka. Vikendom idemo u prirodu, uglavnom u Zaplanje. 



Ko nije cuo za Zaplanje, to je jedan prelep deo šume i planine gde još uvek ima vukove a gde ljudi su vedri kao iz film Hobit. Bas kao sto ih zamislis u filmu tako ih zamisli ispred svoje kuce. Raspravljaju se oko sve i nicega dok pljuckaju svoju rakiju. ( Sami napravili bez gram secera 😜). I kako legende kazu, sipati malo rakiju u dlan i trljati dlan na dlan. Ako se ruke ne lepe onda je dobra rakija. Ako se lepe ruke onda ih nisi oprao, i opet je dobra rakija. Ovog vikenda sam opet išla u naše selo Gornje Vlase. Vec sam pisala o tome ali eto ponovo moram. Prvenstveno smo otisli da bi starije sin vozio bajs kroz šume. Mora tako jer ja kao majka se plašim pa mi je bolje da ga ne gledam dok luduje po blato. Dok su se deca zabavljali ja sam otisla po seosko zlato. Kod Steve po med. Na zalost Steva nije bio kuci, niti njegova majka od 93 godine. Ona u tim godine svaki dan odrzava ogromnu baštu. Letos je okopala 100 stabla lešnika. Onda po mladi sir, jer Duška prodala tele i znam da treba da ima. Cvrc i ona nije tu, imaju slavu. I dok prolazim pored dedu Peru u potrazi za jaje skontam da i njega nema. Ostala sam bez zlata. Naucila sam da gledam oko sebe. Suncanice na sve strane. ( Jestiva pecurka). 



Prolazim preko jedno brdo gde svake godine oberem kantarion. Znam gde stoje svaki kamen i svaki kamen zna za mene. Tako i u grad. Godine prolaze i ja shvatim da ulice u Holandiju moje noge ne prepoznaju vise. I ajde da su samo noge. 2.5 godine nisam bila tamo. Kažu kako covek stari da mu sve više drma nostalgiju. Za sada nemam taj problem. Cini mi se da sam izgorela sve brodovi iza mene. Polako me prihvatili svi, imam svoju frizerku Emu, svoj mesar, majka sam u škole i cak sam i tu naucila da se ne mešam kao prava srpska majka. Samo se smeskaj i cuti na roditeljski. Nisam stigla jos da bijem svoju decu. Mislim da kad stignem tu tacku da su vec porasli tako da sam srecna sto nisam poprimila bas sve za sada. Mozda cu do tada da krenem da bijem muža. I dalje volim svoju svekrvu i svekar mada citaju moje blogove pa ajde da ih pominjem malo. I tako, u sred koronu ( sebi sam rekla da necu da pominjem) mogu da kazem da sam srecna, adaptirana ( 2x pravila ajvar ove godine to sam morala jer je paprika prvo bila skupa) i vesela. I zato moje drage Srbi nadam se da i vi gledate malo više oko sebe, da vase seoske putove prepoznaju vaše noge i vaše dece i malo više idete i vi u potrazi za zlato. Srpsko zlato.

петак, 29. јануар 2021.

Visok pogled

Dve nedelje pre pocetak korone u Srbiju pocelo je korona u Holandiju. Pocela jurnjava po prodavnice, kuce su se napunili wc papirom i panika je bila svuda. Niko u Holandiju nije znalo kako da se ponasa. Niko ih nije vodio kako treba. Kad stiglo kod nas, uredno smo kupili maske kao sto je preporuceno, jeste su bili skupe, ali su bile u prodaju. Dok se moje roditelji izlozili bez maske jer drzava nije obezbedila. Onda sledilo kod nas policijski cas. Iskreno mnogo sam se uplasila bila. Preko fb sam nasla psihicku podrsku od jednog lekara koju mi pomoglo. Pocela sam da pijem antidepresive. Dok je moj muz bio moj oslonac i nas vodio sto vise napolje u prirodu. Hodali smo svaki dan na Delijski vis.I gledala Nis sa visine. 


U isto vreme moje roditelji koju su stare i bolesne (otac ima secer i svasta nesto a majka ima 73 god) sedili kuci nabijeno u rupu kao miš. Bez maske, bez mogucnost da idu u prazne prodavnice. Moja majka se naoruži kao nindza sa šal preko lice i skijaske rukavice da ode po hleb. E to ti je zapad. Dok u Srbiju odemo sa kulturne maske i hirurske rukavice u odredjeno vreme. Znalo se kad mogu stari i kad mogu ostale. Deca ucili preko tv dok u Holandiju deca seli kuci bez skole ceo mesec. Kad kod nas sve polako stišilo, u Holandiju bili vec hiljade mrtvi! I onda napokon leti tamo stigle maske. A naravno sam u medju vremena slala maske poštom iz Srbije. I dalje se tamo ponasalo kao da nije strasno nista. Predsednik Rutte, nasmejen izlazi pred kamerom i kaze, "ljudi hvala bogu naše bolnice mogu da prime jos malo.. jer stari ljudi biraju da umru kod kuce. I ne zauzimaju mesto nasih mladi! Bravo za vas stari sto ste nesebicni!" Ja gledam i nemogu da verujem sta prica!!!!  

Polako se tamo bolnice pune i salju za Nemacku.. tamo ima jos mesto. Onda krece rec od vakcine. Holandija vec narucila miljone i platila! Ja kazem svoji roditelji da sam srecna i jedva cekam da se oni vakcinisu. Da mogu da ih vidim ubrzo, posle skoro 2 godine! I kazem, "ljudi ipak zivim u siromasnu zemlju. Ne verujem da cu moci ja skoro da dobijem vakcinu". I tako cekamo... Stize novembar.. u Holandiju se sve zatvori. Restorani, prodavnice, bas sve. Samo supermarkete rade. Ljudi dobiju otkaz na sve strane. A ovde kod nas se radi skraceno. Teska je situacija ali uglavnom privatnici imaju barem za trosak. Ljudi u Holandiju su nabijene u kucu, bez posao.. cekaju vakcine.. cekaju taj 4 januar kad treba da pocinje sve... I onda sledi muk!!! Nema vakcine!!!!! Astrazenika ih zeznuo, Pfizer kaze nema dovoljno.. Moderna gleda svoju zemlju.. i ja se opet brinem.. kad cu da vidim svojih!! 


Jednog jutro gledam tv..: " Ljudi dodjite da se vakcinisate u dom zdravlje, imamo dovoljno!" Moje oci ne mogu da veruju sta vide. Obucem se i odmah idem..ne, nisam ja sebicna. Ja znam da trebaju stari prvo. Ali moram. Ja moram jer mojih ne mogu. I moram da ih vidim. Da ih vidim posle 2 godine. Ja cu da putujem kad mogu. Volela bi da mogu da ih teleportujem u Srbiju. Da ova zemlja vodi brigu za njim. U Holandiju sada pala vlada.. chaos na ulice. Ljudi poludili i krše po ulici. U medju vremena sam opet na Delijski vis, sankam se sa decom i  gledam sa visine. Visine Srbija.