уторак, 7. фебруар 2017.

Vera nada i para

Ovo je jedna prica kako sam ja postala pravoslavac (kinja).

Dok sam zivela u Holandiju nikada se nisam opredelila za neku veru. Imala sam drustvo iz katolicke, babtisticke i muslimanske vere. Ma nikada nisam osetila potrebe da se uclanim u neku crkvu ali sam uvek verovala u Bog. Uvek sam smatrala da su crkva ljudi gradili a da to nema direktna veze sa moj odnos sa Bogom. Bog je svuda. Bog je u ljudi. Dok nisam dosla u Srbiju i bila na jedan ispracaj (sahrana) od jedan dragi prijatelj. Kako sam stajala u crkvu osetila sam "nesto". Duboko u meni sam osecala neko postovanje na nacin ispracaj i resila da zelim i ja jednoga dana da se ispratim na ovakav nacin. Resim da se krstim.

Moja svekrva presrecna! "Jao napokon!" Moj starije sin nije bio krsten i resili to taman zajedno da radimo. Ona pozove crkvu da pita koliko to kosta. Kad sam ja cula da krstenje kosta za nas 12000 dinara htela sam da padnem u nesvest. "Izvini ali to je mnogo!" Moja svekrva zove ponovo i srecna mi kaze:" Rekli da moze za 9000!" "Sta!!!" Cekaj bre ovo nije pijac valjda! Bila sam razocarana. Ja naravno razumem da ljudi zive od toga, imaju porodice da odrzavaju. Ali sta ako nemam pare, da li to znaci da nemogu da se krstim na lep intimin nacin sa moju porodicu? Ili da se osecam bedno sto nemam te pare pa da pozajmim ili uzmem kredit za krstenje?? Ja ako uzimam drugu veru, valjda cu tek da donesem pare u crkvu tako sto cu da kupim svecice, pozovem popu da mi sveti kucu ili vodu. Doniracu pare koliko imam i kad ih imam. I naravno trebaju ljudi koj imaju pare da daju vise nego ko nema. Ali dobrovoljno. Resim da necu da se krstim.

Nekoliko dana kasnije vozimo se kolima bezveze. Kao ce idemo do divljane da moj muz pokaze gde on bio kao mali na kampovanje.. nekako se totalno izgubimo. Tek ispred mene jedan mali manistir. Sunce polako silazilo i nekako sve sijala. "Ajde da pitamo da li rade krstenje". "Naravno radimo! Vi ste dobrodosli u nasu veru!" "Koliko mozete da odvajate toliko kosta." Pa dobro to zvucilo kako treba i dogovorili smo se za utorak 30 sept. Taj vikend pred krstenje se setim da trebam da dobijem menstruaciju. Pitam muzu da li je problem to sto trebam da dobijem a on nezna. "Pa ajd pozvacu popa da pitam". "Ma taman posle to su babske price", kaze pop. Super, znaci moze. Taj utorak, prelep dan. Jesenje boje na sve strane, toplo a sunce sije. Kosa mi nikad lepse nije bilo. Svi raspolozni. Moj sin i ja se krstimo i osecam se totalno mirno. Nikada se nisam osecala tako. Kao da sam popila bromezepam. Na kraj krstenje pop me pita za ime i datum rodjenje. 08-08-1979 kazem ja. "Pa to je sv. Petka, da li ste zbog toga ovde krsteni?" Zasto? pitam ja. "Pa ovo je manistir sv. Petka!" Kako me bog doveo bas tamo. Na kraju smo davali koliko smo imali i nase gosti isto tako. Mislim  da smo cak i prevazisli cenu koju je trazena bila u crkvu. Inace nekoliko dana kasnije jos uvek nisam dobila. Tri godine pokusavamo da ostanem ponovo trudna i nikako. Uradim test ..... trudna! Znaci trudna sam se krstila!  Tek kasnije cu da shvatim kako me sv. Petka pomogla. Ali to ce u drugu pricu. Amin!